Tel/Fax: 01/2001-601 | Mail: muzej-prigorja@zg.htnet.hr



"Kad bi odjeću morao izraditi sam ...", 19. travnja 2018.

Edukativni multimedijalni sadržaj uz izložbu "Kad bi odjeću morao izraditi sam ..." povodom obilježavanja Međunarodnog dana muzeja 2004. godine

Povodom održavanja radionica "Bolja sam tkalja od svoje bake" (23. travnja - 24. svibnja 2018.) prisjećamo se održanog, tematski povezanog, programa obilježavanja Međunarodnog dana muzeja 2004. godine kada je održana izložba "Kad bi odjeću morao izraditi sam ..." popračena izdavanjem multimedijalnog CD-ROM-a kojim je obrađena tema izrade platna na tkalačkom stanu.


O koncepciji izložbe

Izložbom „Kad bi odjeću morao izraditi sam“ predočuje se složen tehnološki proces – od dobivanja vlakna iz konoplje do izrade platna. Izrada platna na tkalačkom stanu jedna je od najstarijih vještina – danas gotovo zaboravljena.

Važan segment izložbe čini multimedijalni prikaz koji je integralni dio izložbene cjeline. Povezivanje tradicionalnog načina izlaganja predmeta s primjenom računalne tehnologije u postavi izložbe noviji je tip interpretacije, prihvatljiviji mlađim generacijama.

Spremanjem cijelog procesa i filma na CD-ROM posjetiteljima i nakon završetka izložbe ostaje na raspolaganju informacija kao pokretna slika s popratnim tekstom.

Cijenim da će ovako koncipirana izložba ponuditi jasnije odgovore na pitanja na koji se način u domaćinstvima izrađivalo platno te obogatiti muzejsko iskustvo naših posjetitelja.


Uvod

Tkanje je jedna od najstarijih vještina koja prati čovjeka od njegovih početaka. S vremenom se mijenjala i prilagođavala razvoju i stupnju tehnologije, te materijalnim i kulturnim potrebama čovjeka.

Tkanje i pletenje pojavilo se kada je čovjek uspio iz vlakna biljnog ili životinjskog podrijetla načiniti nit. Proces kojim se dobiva nit za tkanje naziva se predenje, a prepletanje niti da bi se dobila tkanina naziva se tkanje.

Tkanje se sastoji od dva sistema niti: osnove i potke koje se u procesu tkanja međusobno prepliću pod pravim kutom, Osnova su uzdužne niti u tkanini, a potka poprečne niti. Različite vrste prepletanja osnove i potke tvore zakone vezova.


Rekonstrukcija tkalačkog stana iz neolitika. Iz stalnog postava Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Tkanje na tkalačkom stanu temelji se na ručnom radu, znanju i vještini tkalca, koji jednostavnim alatima i napravama cijeli proces u potpunosti obavlja sam.


Prvi tekstil

Arheološki nalazi dokazuju da dosad najstarije poznate tkanine i pletiva potječu iz neolitika (mlađeg kamenog doba). U neolitiku se razvijaju novi oblici privređivanja kao što su zemljoradnja i uzgoj životinja. Čovjek, do tada lovac, prestaje biti nomad i postaje zemljoradnik, proizvodi hranu za svoje potrebe i uzgaja biljke: lan, konoplju, mak, leću, ječam.

Dok je izrađivao košare i druge proizvode za svakidašnju uporabu, čovjek je razradio sistem prepletanja pruća. To su bila prva iskustva i osnova za kasniji razvoj tkanja.

Prva su tkanja uglavnom bila biljnog podrijetla, od lana i konoplje. Pripitomljavanje životinja (ovaca) omogućilo je i preradu vune, što je dokazano arheološkim nalazima u pretpovijesnim skandinavskim grobovima u kojima su pronađeni dijelovi vunene tkanine. U švicarskim sojenicama pronađeni su ostaci lanene tkanine. U Indiji su se najčešće upotrebljavali pamuk i konoplja.

Pretpostavlja se da civilizacije neolitika na Dalekom istoku i prednjoj Aziji nisu poznavale konoplju, ali se već u drugom tisućljeću prije Krista, na Dalekom istoku razvija proizvodnja svile, koja će i u kasnijim razdobljima ostati osobitost naroda Istoka.

Najraniji oblik tkalačkog stana bio je jednostavan drveni okvir koji je omogućio da se na njega pričvrsti osnova, a onda kroz nju provlače niti potke. Potka se kroz osnovu provlačila rukom pomoću drvene igle ili, kasnije, čunkom. Uvučena potka zbijala se drvenim češljem.

Egipćani i Grci poznavali su dva tipa primitivnog tkalačkog stana: vertikalni i horizontalni. Predenje i tkanje u antičko su vrijeme bili osnovne kućne radinosti, a postojale su i prave male radionice u kojima je pod nadzorom neke slobodne žene radilo po nekoliko ropkinja. Budući da nisu postojali valjci za namatanje tkanine, tkalo se točno u dimenzijama kakve su bile potrebne za izradu nekog komada odjeće. Za bojenje tkanina upotrebljavani su materijali organskog podrijetla. Tkanina se bojala namakanjem u boje, koja se dobivala močenjem ili kuhanjem od raznih mješavina biljaka. Plava se boja dobivala od biljke indigo, crvena od kukca zvanog crvac, žuta od korijenja lopoča, narančasta od šafranovog cvijeta, a smeđa od korijenja i kora stabala. Vrlo cijenjena grimizna boja dobivala se od jednog mekušca, murex – puž bodljikavi volak. Smatra se da su za njegovu proizvodnju bili zaslužni Feničani.


Tekstilno rukotvorstvo u Sesvetskom prigorju

Život stanovnika Sesvetskog prigorja posljednjih se desetljeća toliko promijenio da je teško zamisliti da su sela koja su danas gotovo integrirana u tkivo grada Zagreba, ne tako davno, još početkom prošlog stoljeća bila izolirana i živjela seoskim životom sa svim tradicionalnim obilježjima.

Uz poljodjelstvo, kojim se seosko stanovništvo bavilo kao glavnom granom privređivanja, svako je domaćinstvo proizvodilo gotovo sve što je bilo potrebno za svakidašnji život.

Manje-više svi su seljaci poznavali različite rukotvorske vještine. Ta su se umijeća u obitelji usvajala prenošenjem znanja s roditelja, baka i djedova na djecu. Dok su žene suvereno vladale tekstilnim vještinama, muškarci su se bavili obradom drva, proizvodeći za kućnu uporabu od posuđa i sitnog kućnog inventara, gospodarskog oruđa, rukotvorskih pomagala do namještaja i kuća.

Iako su predmeti koje su izrađivali bili predmeti svakidašnje uporabe, često su pomno oblikovani i bogato ukrašavani. Kroz različite rukotvorske vještine i žene i muškarci očitovali su svoju maštovitost i kreativnost pa i osebujni likovni izraz.

Tekstilno rukotvorstvo umijeće je koje čini značajni dio tradicijskog života i svjedoči o bogatoj materijalnoj i duhovnoj kulturi.

Još u prvoj polovici dvadesetog stoljeća gotovo sve svoje potrebe za tekstilnim proizvodima seoska su domaćinstva zadovoljavala vlastitom proizvodnjom. Većina je posjedovala sprave potrebne za obradu konoplje i tkalački stan za tkanje. Neke od tih naprava izrađivane su u domaćoj radinosti, neke su kupovane od putujućih trgovaca, a kolovrate i tkalačke stanove morali su naručiti od majstora.

Uzgoj i obrada tekstilnih sirovina , proizvodnja platna, izrada i ukrašavanje odjeće i uporabnog tekstila bilo je prepušteno ženama. Proizvodnja se sastojala od čitavog niza postupaka. O tome nam govore pisani izvori, ali i kazivanja starijih ljudi kojima se koristimo u upotpunjavanju slike života na selu, starih zanata i vještina. Sirovine su uglavnom potjecale sa seljačkog posjeda ili iz neposredne okoline. Zbog mršavog tla koje nije bilo pogodno za uzgoj lana, osnovna tekstilna sirovina za dobivanje domaćeg platna bila je konoplja. Katkad se domaća zapredena nit miješala s kupovnim pamukom te se tako dobivalo više vrsta platna.

Osnovni proizvod tekstilnog rukotvorstva bilo je platno od kojeg se izrađivala odjeća i ostali tekstilni predmeti potrebni u domaćinstvu: plahte, stolnjaci, jastučnice, prekrivači za krevet, ručnici i slično.

Kako su sredinom prošlog stoljeća industrijski proizvedeni tekstilni predmeti postali dostupniji, sve je manje bilo potrebe za izradom domaćeg platna. Narodna nošnja u to vrijeme sve više gubi ulogu svakodnevne odjeće, a muškarci i žene slijede modu građanskog odijevanja. Dnevne migracije grad-selo i zapošljavanje u gradovima stvorilo je novi društveni sloj radnika-seljaka, što je dovelo do brzog napuštanja tradicionalnog načina života, pa s vremenom nestaju gotovo svi oblici rukotvornih vještina koji su nekada bili vrlo važna znanja potrebna za svakidašnji život sela.

Danas se još uvijek mogu naći sprave za obradu i preradu sirovina, rastavljeni i uglavnom nepotpuni tkalački stanovi, a vještina tkanja blijedi u sjećanjima čak i najstarijih ljudi.

Rijetki rukom izrađeni predmeti spremljeni su u škrinjama nekih nekada bogatijih domaćinstava, ili se čuvaju u fundusima muzeja.

Kako bi se ova prastara vještina sačuvala od zaborava, izložbom i snimljenim filmom željeli smo rekonstruirati postupak izrade vlakna i platna.


Postupak izrade vlakna i platna

U vrijeme pripreme izložbe pronašli smo mali broj žena koje su još znale tkati, iako su tu vještinu nekada morale znati sve žene. Pripremu tkanja – snovanje – nekada su poznavale samo posebno vješte i rijetke žene. Tim je više bilo posebno teško naći dvije žene koje su poznavale cijeli tehnološki proces. Gospođa Milka Kovačević, rođ. Zenko, i gospođa Barica Genzić, kao dobre poznavateljice tekstilnog rukotvorstva sudjelovale su u snimanju filma i pripremi izložbe, te im dugujemo zahvalnost jer bez njihove pomoći ovaj rad ne bi bio moguć.

Od posebnog je značaja prikupljena građa, temeljena na njihovim iskazima. Pohranjena u dokumentaciji građa će biti korištena u daljnjim istraživanjima.

Gospođa Milka Kovačević, rođena je 1930. u Adamovcu. Tkalačko je umijeće nakon udaje naučila od svoje svekrve. Tkala je za potrebe obitelji još i nakon Drugoga svjetskog rata. Prema njezinim riječima prestala je tkati sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Druga tkalja, gospođa Barica Genzić, rođena 1937. godine u Šašinovcu, tkati je naučila u dvanaestoj godini od svoje bake koja je snovala za cijelo selo. Niti ona danas više ne tka, a njezina kći nije naučila vještinu od nje.


Konoplja

Konoplja je biljka otpornija na klimatske uvjete, te je stoga glavna prediva biljka u Prigorju. Ima grublje, deblje i tamnije vlakno od lanenog. Od nje se izrađivalo platno za odjeću i većinu uporabnih predmeta u domaćinstvu.

Konoplja (lat. Cannabis sativa), obična konplja, biljka je čija stabljika sadrži celulozno vlakno. Jednogodišnja je dvodomna biljka koja može narasti više od tri metra. Muške i ženske biljke međusobno se razlikuju po debljini stabljike, svjetovima, boji listova i po kvaliteti vlakna. Muške biljke imaju cvat u obliku metlice, nježnije stabljike sa svjetlijim listovima koje daju kvalitetnije vlakno. Ženske biljke imaju deblju stabljiku od koje se može načiniti više vlakna ali je ono lošije, grublje kvalitete. Vrh stabljike jače je razgranat, nosi brojne neugledne cvjetove i ima tamnozeleno lišće. Vlakna se izdvajaju iz stabljike nakon žetve i sušenja, močenjem i mehaničkom obradom. Danas je ta vrlo korisna biljka s vrlo dugom tradicijom uzgoja gotovo sasvim nestala s naših polja.


Konoplja

Procesom modernizacije na selo sve više prodiru različite vrste pamučnog konca („končec“, „ježek“, „pamuk“) i miješaju se s konopljinom pređom.

Končec je po svojoj mekoći i bjelini bio vrlo cijenjen. Kako bismo prikazali njegovu upotrebu, na izložbi je korišten kao osnova u izradi platna, a konopljina pređa za potku.

Postupak obrade konoplje počinjao je čupanjem stabljika i odstranjivanjem korijena i sjemene glavice na vrhu. S obzirom da se sjeme koristilo u narodnoj medicini za liječenje ljudi i stoke, ono se pritom skupljalo u plahtu. Preostale stabljike konoplje slagane su u rukoveti. Kako je stabljika konoplje tvrda i drvenasta da bi se odvojio vlaknasti dio, rukoveti su od sedam do četrnaest dana močene u potoku.

Nakon namakanja i pranja rukoveti konoplje iznosile su se na livadu i rasprostirale u obliku „kućica“ radi sušenja na suncu. Vrijeme sušenja ovisilo je o vremenskim uvjetima i trajalo je od sedam do deset dana. Osušena se biljka ponovno povezivala u snopiće, te je bila spremna za obradu.

Naprave za obradu konoplje su: stupa, stepača, trlica, greben, preslica s vretenom i kolovrat. Nakon toga koristilo se vitlo, snovača i na posljetku tkalački stan na kojem se tka.


Stupa

Stupa je sprava masivne i velike težine koja se izrađivala od tvrdog drva: bukve ili hrasta. Izrađena je od dva dijela, donjeg fiksnog i gornjeg pokretnog. Oba dijela imaju žljebove „zube“ između kojih se umeće rukovet konoplje, kako bi se tučenjem razlomio i otpao drvenasti dio stabljike „pozder“.


Stupa

Na stupi rade dvije osobe: jedna nogama pokreće gornji dio, dok druga u otvor koji nastaje ubacuje konoplju.


Stepača


Stepača

Stepača je sprava u obliku običnog drvenog noža, kojom se konoplja „stepa“, udara kako bi se očistila od razlomljenog „pozdera“.



Trlica


Trlica

Trlica je također drvena sprava poput velikog noža koji je na jednom kraju pričvršćen između dvije paralelne daske. Dok se „nož“ podiže i spušta, ubacuje se konoplja i provlači. Pritom se stabljike savijaju, a tvrdi komadići „pozdera“ otpadaju.


Greben


Greben

Greben je drvena daska s proširenjem na jednom kraju, na kojem se nalaze metalni klinovi u više redova. Na grebenu se češlja povesmo. Tim se postupkom odstranjuju preostali sitni drvenasti dijelovi, a vlakna se sortiraju po dužini i debljini. Najduža i najfinija vlakna nazivaju se „povesmo“ i koriste se u proizvodnji odjevnih predmeta. Grublja i kraća vlakna nazivaju se „kudelja“ i koriste se u proizvodnji uporabnih predmeta: stolnjaka, plahti itd. Najgrublja kudjelja naziva se „turjača“ i koristi se u izradi vreća, strožaka, pokrivala za konje.


Preslica s vretenom

Preslica je drveni štap s proširenim dijelom koji služi kao podloga za pričvršćivanje povesma. Preslice su različito oblikovane i vrlo bogato ukrašavane.

Vreteno je drveni konusni štapić koji je isto tako vrlo često bio dekoriran ili čak oslikan.


Preslica s vretenom

Od povesma pričvršćenog uzicom na preslicu, tekstilna se nit stvara predenjem. Jednom rukom prelja izvlači vlakanca konoplje, po potrebi ih vlaži slinom i zavrče. Za to vrijeme drugom rukom okreće vreteno na koje namotava ispredenu nit.


Kolovrat


Kolovrat

Kolovrat je mehanička naprava za predenje. Za razliku od ostalih naprava koje su izrađivane u kućnoj radinosti, majstori su kolovrat izrađivali tokarenjem drva. Pokreće se pritiskom noge na daščicu, koja preko kotača izaziva vrtnju kalema na koji se namatala nit.


Mahale


Mahale

Mahale su drveni štap koji na jednom kraju ima rašljasti završetak, a drugi je kraj umetnut u daščicu s kojom tvori oblik slova T, dužine oko 1,5 metar. Na mahale se namotava ispredena nit s vretena. Niti namotane na mahale nazivaju se „žusmo“. Namatanjem na mahale i brojanjem namotanih niti određuje se i veličina budućeg platna.


Vitlo


Vitlo

Vitlo je drvena naprava koja se sastoji od masivnog uspravnog dijela na kojem su na središnjoj osovini u križ postavljene dvije letvice. Na krajevima letvica nalaze se nazupčane tzv. „ručice“ oko kojih se razapinju niti pređe. Vitlo je služilo za namotavanje niti pređe u klupka.


Snovača

Snovača je naprava koja se sastoji od četiri okomita stupa, koji su međusobno povezani ukrštenim letvicama preko središnje osovine. Osovina visine oko 2,5 metra najčešće je bila uglavljena u gredu na stropu kuće, a s donje strane na podu u podlošku koji je omogućavao okretanje. Za snovanje je bio potreban i „golubinjak“ – drvena spremnica s dvanaest pregrada za klupka osnove, te „špranžica“ – drvena tkalačka daščica s dvanaest rupa kroz koje se provlače niti osnove.


Snovača

Snovanje ili izrada osnove za tkanje vrlo je složen postupak i predstavlja uvod u tkanje. Na početku snovanja određuje se duljina osnove i širina, što ovisi o vrsti predmeta koji će se tkati. Niti se slažu na unaprijed utvrđen način i time se dobiva osnova koja se zatim prenosi na tkalački stan.

Snovanje započinje uvođenjem dvanaest niti osnove kroz rupice na „šprinžici“. Na kraju niti napravi se čvor koji se uglavi na prvom klinu snovače. Zatim se redom prebiru svih dvanaest niti, dvije po dvije i nataknu na klin. Nakon toga obuhvati se svih dvanaest niti zajedno i rukom okrećući snovaču, namotava se oko četiri stupa spuštanjem sve niže do donje daščice, zavisno od duljine osnove. Zatim se premota oko donjeg klina, i okrečući snovaču u suprotnom smjeru penje se prema gore. Na klinovima se niti križaju kako bi se podijelile na parne i neparne, što se naziva „prebir“. Sa snovače se osnova skida na poseban način uplitanjem u „pletenicu“, te je tada spremna za postavljanje na tkalački stan.


Tkalački stan

Tkalački stan je vrlo složena naprava. Cijela konstrukcija počiva na dva okvira od drvenih greda, često ukrašenih rezbarijama, koje stoje na četiri niske nožice. Drveni su okviri međusobno povezani poprečnim gredama „ličnicama“. Važan dio tkalačkog stana su vratila: prednje i stražnje. Na stražnje se vratilo namotava osnova, a na prednje gotovo tkanje.


Tkalački stan

Stavljanje osnove na stan započinje raspoređivanjem niti osnove na drveni štap iz utora na vratilu, a zatim se stavljaju „zubačice“ između čijih se zuba raspoređuje niti osnove, „prame“. Treba ih zatvoriti i zavezati kako se niti ne bi mogle pomiješati. Kada se osnova namota na vratilo zubačice se skidaju, a u osnovu se stavljaju dvije „palice“ Niti osnove uvode se u „ničelnice“ koje vise na horizontalnoj gredi. Zatim se niti uvode u „brdo“. Brdo izrađeno od trske nalazi se u drvenom okviru „bilu“, a služi za sabijanje potke. Niti osnove vežu se za komad platna „pritkač“ koji je namotan na prednjem vratilu, a završava resama dužine od 10 do 15 cm. Pritiskom noge na „klačenjak“ ničelnice se dižu i spuštaju. Prostor između razmaknutih niti naziva se „zev“, kroz koji se potka provlači pomoću „čunjka“.

"Kad bi odjeću morao izraditi sam ..."

    Kad bi odjeću morao izraditi sam ... Kad bi odjeću morao izraditi sam ...


Video


Impresum

    CD-ROM „Kad bih odjeću morao izraditi sam …“


    Autor: Dubravka Habuš Skendžić

    Suradnici: Jagoda Vondraček Mesar, Aleksandar Benažić


    Nakladnik: Muzej Prigorja, Sesvete

    Za nakladnika: Vladimir Sokol


    Obrada multimedijalnih podataka: Boris Donevski, Robert Smetko

    Dizajn i programiranje: Info forma d.o.o.


    Lektura i korektura teksta: Jadranka Varošanec


    Izložba i multimedija je dio muzejsko-edukativnih programa povodom Međunarodnog dana muzeja

    Muzej Prigorja, travanj-svibanj 2004.


    Realizaciju izložbe i multimedije omogućio je Gradski ured za kulturu, Zagreb


    Zahvaljujemo osobama koje su pomogle pri realizaciji izložbe i CD-ROM-a.