Fanatik istine - hrvatski

Okovana zagrljajem nacije kao najveća hrvatska pjesnikinja, Vesna Parun je kao prva žena koja je u nas živjela isključivo od književnosti iza sebe ostavila devedesetak autorskih knjiga. Stvarajući dulje od pedeset godina, najviše nam se utisnula u sjećanje kao pjesnikinja, ali stvarala je i za djecu i odrasle, pisala i prozu, drame i igrokaze, eseje i putopise, satiru i epigrame, šlagere i etide. Skrajnuta na književnom obzoru što svojom, što tuđom voljom, često je bila u situaciji u vlastitoj nakladi svoje knjige objavljivati, distribuirati i prodavati. Bavila se i slikarstvom te održala deset samostalnih izložbi.

Znanstveno-književni istraživački rad književnice i prevoditeljice Ljudmile Mindove koja je pronašla i interpretirala dosjee doušnika i agenata bugarske Državne sigurnosti, knjiga autorice Katje Zografove Bugarska Odiseja Vesne Parun te knjige bugarskih autora s posvetama Vesni Parun koje je sačuvao Branko Pejnović, dugogodišnji prijatelj Vesne Parun, a koje se danas nalaze u Muzeju Prigorja, a iz kojih se može iščitati društveno-kulturni kontekst zbivanja koji je nadalje odredio pjesnikinjin život, bili su podstrek da se bugarska dionica Paruničina života predstavi i kroz izložbu Fanatik istine: Vesna Parun u NR Bugarskoj (1962. - 1967.). Riječima akademika, pjesnika i prevoditelja Tonka Maroevića, velikog poštovatelja djela Vesne Parun "naša je kulturna dužnost i emocionalni dug podsjećati na njezino djelo epohalnoga značaja te poticati širu publiku da se okrenu inspirativnim stihovima i stranicama neprolazne vrijednosti!"

Nakon što je kao dvadesepetogodišnjakinja 1947. godine debitirala zbirkom Zore i vihori, agitpropovski kritičari odmah su je sasjekli optužbama za malograđanski individualizam i anarhizam te buržoasko, dekadentno i reakcionarno pjesništvo. Za te kritike doznaje na Omladinskoj radnoj akciji, gdje je sudjelovala u gradnji željezničke pruge Šamac-Sarajevo. Tamo se na smrt razbolijeva od tifusa, boravi pedeset dana u sarajevskoj bolnici, a kao posljedica ostaje joj legastenija, bolest zbog koje nije mogla čitati. Na radnoj akciji upoznaje svoje vršnjake, književnike Radoja Ralina i Blagu Dimitrovu, kojima odlazi u goste 1962. Narednih pet godina živi na relaciji Zagreb – Sofija.

„Od tog trenutka Bugarska je ušla u moj život i postala moja sudbina” ¹, „moja pradomovina bogumilska”.²

Živeći u centru Sofije, najčešće u hotelu Slavjanska beseda, svakodnevno uživa u kulturnim sadržajima, u društvu ne samo književnika, nego i umjetnika, glazbenika, glumaca, skladatelja, filozofa. Stvara prekrasne eseje i putopise, predano uči bugarski jezik, putuje zemljom, s izvora upija bugarsku kulturu, prevodi i objavljuje bugarske pjesnike.

Svoj buntovnički duh u Bugarskoj je raspirila prijateljujući s tamošnjim intelektualcima, mladim satiričarima i disidentima, poput Radoja Ralina, Ivana Kolarova, Blage Dimitrove, Petra Dinekova, Ganče Savova. I sama vrlo brzo dolazi pod prismotru Državne sigurnosti, o čemu opširno piše Ljudmila Mindova u članku Pjesnikinja i Državna sigurnost. Vesna Parun u Bugarskoj. Sofiji se vraćala sve do 1967. jer se nakon intervencije sovjetskih tenkova u Pragu u kolovozu 1968. politička situacija nepovratno komplicira, budući da se NR Bugarska tada svrstala uz Brežnjeva, a Vesna je ipak dolazila iz Jugoslavije, tada na strani Dubčeka.

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu čuva bogatu ostavštinu Vesne Parun koja obuhvaća pregršt njezinih mahom neobjavljenih prijevoda bugarskih pjesnika te u manjoj mjeri prozaika, koncepte o tamošnjoj književnosti, kazalištu i glumcima, časopise, esejističke i putopisne tekstove, dokumente o sudskim parnicama koje je vodila protiv filozofa Ivanova Slavova, jamstva koja je slala svojim prijateljima za boravak u Hrvatskoj, te prijevode Vesnine poezije na bugarski jezik kao i tekstove koje je pisala za tada vrlo slušane šansone, s njezinim osobnim komentarima koje je ispisivala radeći inventuru svoje ostavštine.

Bugarsku je poeziju prevodila bez rječnika, oslanjajući se na pjesničku intuiciju i sjećanja na Vitošu, Varnu, Trakiju…, čudeći se: „Dva tako srodna slavenska jezika, a kakvih li tvrdokornih prepreka kad su oba u galopu!“ Pjesničke tendencije u bugarskoj poeziji prikazivala je u esejima, te predstavljala na književnim večerima u Hratskoj. Druženjem s bugarskim autorima obnavlja pokidane veze između dviju kultura, toliko narušene nakon 1945. da se prevođenje bugarske književnosti u nas tada smatralo u najmanju ruku „demode”. Manji dio objavljen u periodici, dok se veći dio čuva u rukopisu Hrvatskog državnog arhiva.

Među pjesnicima koje je prevodila su: Atanas Dalčev, Bančo Banov, Dmitar Dublev, Pejo Kračolov Javorov, Geo Milev, Dimčo Debeljanov, Mladen Isajev, Hristo Jasenov, Penjo Penev, Nikolaj Liliev, Elin Pelin, Nikola Vapcarov, Dora Gabe, Elisaveta Bagrjana, Dimitar Pantelejev, Veselin Hančev, Aleksandar Gerov, Penjo Penev, Blaga Dimitrova, Pavel Matev, Andrej Germanov, Radoj Ralin, Slav Hristo Karaslavov, Ljubomir Levčev, Božidar Božilov, Stanka Penčeva, Stefan Canev, Damjan Damjanov, Valeri Petrov, Vanja Petkova, Ivan Kolarov, Simeon Vladimirov, Valentina Radinska, Prvan Stefanov; Ivan Teofilov, Nevena Stefanova, Hristijana Vasiljeva, Božidar Božilov, Georgi Strumski, Hristo Fotev, Ivan Davidkov, Ivan Pejčev, Mladen Isajev, Pavel Matev, Nikolaj Kančev, Ilko Irmanov, Krasin Himirski, Dimitar Cenov, Dobri Žotev, Nikolaj Kirilov i Saša Nastev.

„Bugarske se poezije ni tad ne odrekoh, nego nastavih prevoditi one novije pjesnike laganije mi od Jasenova, budući da su nakon Hruščovljeva skidanja zabrane slobodnog stiha svi mladi talenti jatimice pohrlili „u slobodu”. Recitirala sam po školama ili domovima kulture, u Zagrebu, privatno jer nakladnici za književnost začetu pod Starom planinom, u srcu Balkana – gorja, nemahu začudo nimalo ni sluha ni interesa. Mene su smatrali – već po muškoj tradiciji – inferiornom, a moj estetski ukus nastranim i demodiranim”³.

„Prepisujući prepjeve rukom, po tko zna koji put – kao u dobra stara spora vremena – hvatala me sumnja u njihovu točnost; gorka spoznaja da je ono najčarobnije u nečijoj poeziji neprevodivo, jer je riječ postala muzikom. Poezija je veliki mag. Možda sam u nekoj pjesmi dotaknula njezin vrh. Što uopće znači prepjevati njezinu poeziju? Lišiti je najprije njezine odjeće jezika, strgnuti s nje te čudne tuđe nam riječi, da ostane od nje tek gola misaona stabljika. Stabljika glazbe, na koju ćemo nasaditi onu istu biljku, u tkivo drugog jezika utkanu. U drugu riječ, koja joj se opire. Koja je ne voli, dok ne izvuče iz nje za sebe bar zrnce ljepote.”⁴

Nije skrivala da oštar poetski zaokret prema satiri, kroz koju se bespoštedno obrušava na političke aktualnosti kroz necenzurirane stihove, osobito posljednjih petnaestak godina, duguje upravo utjecaju Radoja Ralina. Uz političke aktualnosti devedesetih ponajviše parodira novohrvatski govor i isprazno brbljanje (zbirke Političko Valentinovo i Džepni kurcomlatić). Ralin je prevodio Vesnine satirične stihove, a pjesmu Антипсалмопевец u kojoj ismijava apsurd ateizma komunističke propagande uvrstio je u svoju antologiju Smej se, palačo⁵, knjigu koja je zbog cenzure čekala na objavljivanje tridesetak godina.

S jednom od najvećih disidentica bugarskog komunističkog režima i inicijatorica otpora inteligencije protiv despotizma Todora Živkova Vesna do kraja života održava bliski kontakt. U jednom od svojih intervjua Dimitrova ističe: „Vesna je slobodna pjesnikinja, piše iskreno i oslobađajuće. Počela je dolaziti u Bugarsku dok je naša poezija bila još uvijek vrlo ukočena. Njezino stvaralaštvo nam je pomoglo da se osjetimo samouvjerenijima, da mislimo i pišemo slobodnije."6

Krajem sedamdesetih u jednome od pisama Radoju Ralinu, Parunica sa žalom konstatira da joj se osim prijatelja Ivana Kolarova, nitko više od pisaca pismima ne javlja, niti još šalju časopis Literaturen front. Njegovo je stvaralaštvo također bilo pod lupom Državne sigurnosti, a satirična lirika Хипотези, pripremljena za tisak 1968., doživjela je istu sudbinu kao Ralinovljeve Ljute papričice – zabranjena je i objavljena tek 1990.)

Vesna je pokušavala prevesti i u hrvatskom kazalištu posredovati postavljanje kultnоg kazališnog komada Improvizacija Radoja Ralina i Valerija Petrova (1962./63.) u kojemu je glumio i njezin prijatelj Veli Čaušev. CK BKP zabranio je i skinuo s repertoara Državnog satiričnog teatra, središta otpora kultu ličnosti.

Ljudmila Mindova u svojim istraživanjima podsjeća na književnog kritičara i povjesničara književnosti, sveučilišnog profesora i akademika, Petra Dinekova, koji svjedoči da nema bugarskog istraživača južnoslavenskih i balkanskih književnosti koji nije obratio pažnju na opus hrvatske pjesnikinje. I sam objekt stalnog nadzora Državne sigurnosti, ostavlja bilješku u Dnevnicima datiranu 20. lipnja 1967. „Sutra će se o Vesni pisati knjige, slavit će je u govorima i na skupovima, objavljivat će je s dugim, opširnim predgovorima. Ali njezin život sada je težak, pun proturječja, bezumlja, lišavanja i rizika. Bez ikakva spokoja, ikakve sigurnost niti u današnjem, niti sutrašnjem danu. Naprosto se čudiš toj ženi odakle crpi snagu za ovakav život.“

Šezdesetih, dok Vesna boravi u Sofiji, u Satiričnom kazalištu Suza i smijeh glumi mladi Veli Čaušev. Kroz vrlo osobna pisma koja Vesna i Veli razmjenjuju od 1963. do 1965. razotkriva se društveno-politička pozadina vremena u kojemu se odvija i njihova intimna ljubavna priča, koje je interpretirala i Katia Zografova u knjizi Bugarska Odiseja Vesne Parun. U Hrvatskom državnom arhivu čuvaju se garantno pismo kojim pred jugoslovenskim veleposlanstvom jamči da će skrbiti o Veliju za njegova boravka u Zagrebu, sjećanja na zajedničke pripreme u kojima se Veli pripremao za pjesničke recitale, tekstovi šansona koje je Vesna pisala, a Veli prevodio. U njemu je pronašla i inspiraciju za poemu o Zlatogradu, njegovu rodnom gradu.

Svoj jedini brak s Ljubenom Žekovim pred svjedocima Veselom Nestorovom, glazbenicom i filozofkinjom, te Ivanom Dobrevim, esperantistom, sklopila je u matičnom uredu Kirkovskog rajona. Za boravka u Sofiji šetali su obroncima Vitoše, a u Zagrebu Medvednice. No, sve se mijenja zlehude godine 1968. Protiv nje se u Bugarskoj vodi sedam mučnih parnica zbog optužbi za špijunažu. Na koncu je kao žrtva političkih manipulacija morala i taj brak sa Žekovim razvrgnuti te napustiti Bugarsku. Vjenčani prsten koji joj je darovao nosila je do zadnjega dana. A „svojoj pradomovini“ Bugarskoj uvijek se u mislima vraćala.

„Umjesto da odem momku u svatove, kad se iz Pariza vratio u Beograd, ja krenuh nekamo nasumce. I stigoh do Bugarske. U Orfejevu kolijevku, zapravo; ali kad se osvijestih – to Trakija nije, i Orfeja tu nema, a ni bogumila...” .„U Sofiju odlazih također u neku vrst poluprogonstva, bez ičijeg blagoslova, ili potpore, kao slobodan umjetnik i slobodna građanka... da pišem, prevodim i ako hoću – da se čak i udam, jer mi je dodijalo biti vječnom studenticom i usidjelicom Badelove petnaest. Sada na ovoj od simboličnih tvorničkih boca kreiranoj hridi ostadoh potpuno sama raskrstivši po sili politike, nakon ulaska sovjetskih trupa u Prag u kolovozu 1968. i s tom mojom „drugom domovinom” kao i s mužem Ljubenom Žekovim.”⁷

„Što me se kod Žekova najvećma dojmilo, bila je njegova gotovo pobožna privrženost prirodi. I to biljnom svijetu više nego životinjskom. Na obroncima Vitoše, ljeti, gledao bi niz polje visokih zlatnih stabljika. „Ž'lti kaltarion“ prošaptao bi i smješkao se, kao što se smiješi pastir…“⁸

„A ja sam, u međuvremenu, s pješčanom urom u srcu i gongom u glavi prelazila bugarsku granicu, vodila s onu stranu Stare planine ultrakafkijanske parnice gotovo na život i smrt, učila se od velikog disidenta Radoja Ralina – ždanovskog, todorpavlovskog i todorživkovskog izopćenika – pisati parodiju, satiru, epigram. Time naoružana vraćah se rodnoj grudi, gdjeno me – nu idile – papige i gavrani obasuše brbljanjem i kvazipolitičkim klevetanjem. Hvala im.” 9

1967. ekstradirana je pod optužbom da je špijunirala za Tita i to nakon sedam teških parnica koje je tijekom 1965. i 1966. vodila protiv filozofa Ivana Jordanova Slavova. Državna sigurnost namjeravala je Slavova diskreditirati kroz intimni skandal u koji je bila upletena, s namjerom da se zaplaši slobodomisleća intelektualna elita u Bugarskoj. Nakon toga, sve rjeđe objavljuju njezine tekstove u bugarskoj periodici, dotadašnji prijatelji u strahu prestaju joj se javljati. Iz Bugarske, u koju se nikada više nije vratila, odlazi ogorčena, i dalje noseći u srcu uspomene na godine provedene tamo, kao i prijatelje.

„Neveliku zemljopisnu kartu države Bugarske nalijepila sam na zid, iznad neupotrebljiva plinskog štednjaka, pa sjela ondje i u nju dugo, rezignirano gledala... Opraštala sam se tako, bez riječi, i od lijepoga srcu mi priraslog Dunava na sjeveru te zemlje, od Silistre pa do Vidina uzduž rumunjske granice... ali i od još draže mi Varne i Sozopola na istoku, od krcato nesređenih uspomena i nedovršenih strofa zlatnopješčane crnomorske obale...”10

Život na relaciji Zagreb Sofija Vesna Parun uvelike je financirala honorarima i tantijemima dobivenima za prijevode tekstova koje bi bugarski skladatelji, ponajviše Peter Stupel, ali i Marin Goleminov i Vasil Kazandžiev, uglazbljivali kao šansone. Potom bi se snimljene na gramofonske ploče masovno distribuirale u desecima tisuća primjeraka na tržištu Kine, SSSR-a i Istočne Njemačke. I danas su u Bugarskoj poznate skladbe na Vesnine stihove Sofijski perivoj, Prozorec na sjever, prozorec na jug, Dvoje u jesen... U HDA čuva se četrdesetak listova s konceptima prijevoda šlagera koje su na bugarski prevodili mahom Veli Čaušev i Dimitrij Cenov.

Neodvojiva duhovna veza između Vesne i Bugarske izvire iz svih radova koje je Vesna Parun pisala o Bugarskoj od 1963. do 1967., poput ciklusa putopisnih eseja Na drugo more. Četrdeset dana u Narodnoj republici Bugarskoj¹¹ te putopisnih zapisa po Bugarskoj: More bez sunčevih zalazaka, Djevojčica i vjetar, Probuđeni bakrorez u knjizi Nedovršeni mozaik: feljtoni, putopisi, kritike i eseji¹². Tu je objavljen i esej Dobro jutro, nepismeni: pohvala pismenosti nastala nakon jednog povratka iz Bugarske, koji je napisala ushićena otkrićem da je u susjednoj Bugarskoj blagdan pismenosti u čast Sv. braće Ćirila i Metoda izdignut na razinu najvećeg i najraskošnijeg državnog praznika i dosljedno tome činjenicu da u to vrijeme u Bugarskoj nije bilo nepismenih,

„Gdje još nisam bila u ovoj zemlji? Ako sam je obišla svu, zašto je dakle još nespokojno tražim? Svaki korak bliže njezinoj istini donosi mi novu radost i nadahnuće – jer s tim bojama živim i osluškujem ih kako stare, obnavljaju se i dišu... Ta je zemlja u meni već tiha riznica uspomena. I glas i jeka pohranjeni su nježno u starinskom kovčegu, no ne smiruju se. Kao na onom potamnjelom drvorezu ikonostasa u plovdivskoj crkvi – ptica i zmija isprepletene poput bršljana, ne sustaju. Ptica je žar otkrića, žeđ za suncem. Zmija – hlad otuđenja, izgnanstvo ljubavi...”¹³

Za mene je to zemlja vidovnjaka, liječenja sugestijom, zemlja telepatije, vidovitosti, slijepe vidovite žene Babe Vange iz Petriča, zemlja Trakija u koju sam zaljubljena, kojoj sam cijelu knjigu posvetila, pune stihijske snage, strasne povezanosti sa zemljom, pune gejzira, stogodišnjaka, u kojoj sve što raste zdravo je. Tamo sam našla nešto zbilja što sam trebala, tamo sam se obnovila potpuno, vratila sam se prirodi i pobjegla Zapadu.

Za svoga boravka u Bugarskoj, Vesna Parun posjećivala je predavanja na Bugarskom institutu za parapsihologiju kod dr. Georgija Lozanova, psihijatra i psihoterapeuta svjetske reputacije, osnivača znanstvene grane sugestologije i njzeine pedagoške primjene - sugestopedije. Spominje ga tijekom 1964. i 65. i kao potencijalnog svjedoka u jednoj od parnica protiv Slavova.

1964. godina važna je u biobibliografiji Vesne Parun. U Bugarskoj je objavljen izbor iz njezine poezije u knjizi Izabrana lirika, u izdanju Narodne kulture, pod uredničkom palicom Radoja Ralina i Simeona Vladimirova, a predgovor je napisao Gančo Savov. Za prijevode je zaslužna sjajna ekipa prevoditelja i pjesnika: Blaga Dimitrova, Radoj Ralin, Veli Čaušev, Andrej Germanov, Dimitar Panteleev, Simeon Vladimirov, Ivan Kolarov, Ivan Paunovski, Hristijana Vasileva, Vanja Petkova i Vangelija Atanasova, što govori o snažnoj duhovnoj vezi koju je ostvarila s najboljim bugarskim pjesnicima.

„Ne mogavši ostati ravnodušna prema čarobnoj planini Rodopima, domovini Orfeja i Euridike?“, u zagrebačkoj Zori iste godine objavila je zbirku Vjetar Trakije, u potpunosti inspirirana tom mističnom zemljom. Poprilično je nevjerojatna činjenica da do danas nije naišla na prevodilački, ni književnokritički prijem u Bugarskoj, osim nekoliko pjesama koje su se pojavile u bugarskoj periodici – „Sozopol“, „Nesebar“, „Noću, kada me probudi vjetar Trakije“. Vjetar Trakije zbirka je pjesama koja bi trebala u potpunosti sudjelovati u pjesničkom životu ne samo hrvatske, već i bugarske književnosti. Štoviše, ne samo zato što je ova knjiga sama po sebi skupila puno bugarske simbolike, nego i zato što se je i sama Vesna Parun, svojim talentom, osjetljivošću i erudicijom uspjela „zavući pod kožu“ bugarskoj intelektualnoj i stvaralačkoj eliti 60-ih godina XX. Stoljeća. Pjesme u zbirci „Sozopol“, „Nesebar“, „Kažem zbogom“, „Prognanici“ pokazuju koliko se kulturni topos Bugarske urezao se u pjesničino stvaralaštvo. Od 1967. nijedna njezina knjiga nije objavljena u Bugarskoj.“ ¹⁴

Vesna Parun 1971. godine objavila je prijevod Poezije Penje Peneva, bugarskog pjesnika, bliskog pjesništvu V. V. Majakovskoga, koji se u svojoj intimnoj lirici kroz satirične stihove protivio frazerstvu, demagogiji, bezdušju i birokraciji.

„Lutajući po stotinama stranica bugarske poezije, bez unaprijed utvrđenog plana, prepustivši se tek pjesničkoj magiji jednog srodnog slavenskog jezika, kao i svim oblicima njihove umjetničke specifičnosti, zaustavih se na imenu ovog prerano preminulog pjesnika i na njegovoj pjesničkoj ostavštini, koja me je uzbudila i prisilila da joj priđem s izuzetnom obazrivošću. Penjo Penev, uzevši ga u cjelini, za današnju bugarsku poeziju nije uopće tipična pojava, i potpuno je samonikao. Doduše, svatko će uočiti već od prve stranice neku osebujnu mješavinu Majakovskog i Jesenjina, koja može da zbuni i baci u sumnju zlonamjerne kritičare. [...] Čim mi je iz Sofije stiglo iznenađenje: ta raskošna posthumno objavljena knjiga o čijoj sam tragičnoj sudbini slušala sve same kontroverze u tamošnjim književnim krugovima, pročitah je i odmah se latih posla. Našla sam nekakav stari bugarsko-njemački rječnik, dodala prepjevu i svoj pogovor. Držah se činjenica što ih potvrđuju njegovi stihovi, a ne opskurnih kuloarskih govorkanja, koja pamtih. Knjigu prepjeva odmah mi je objavila Mladost godine 1971. Tik pred krvavi „pogrom“. Slijedili su politički mrakobijesi, ali ona je ipak prošla u nas nezapaženo; a iz bugarskoga Društva književnika, kojem sam je poslala, dobih odgovor negativan, jer je za zadrte partijce moj pogovor bio idejno nepodoban. Nisam, naime, podržala službenu verziju pjesnikova suicida, to jest, staljinistički kratko rečeno: shizofreniju. Penjo Penev je posthumni laureat. Istina o njemu nedodirljiva je. On je, može se reći, posljednji romantičar Balkanskog poluotoka ili posljednji Don Kihot bugarske poezije.“¹⁵

„Penji Penevu, bugarskom radniku i pjesniku samoubojici razočaranom u sve, pronašli su u zgrčenoj šaci, u hotelskoj sobi gdje se ubio, papirić s posljednjom rečenicom: Odlazim u smrt jer sam ljubio više nego što je trebalo. Prevodeći Peneva za tadašnjeg urednika u Mladosti Petra Šegedina, Vesna Parun nije mislila da će ta trpka rečenica biti i ključem njezine sudbine. Sudbine koja traje.“16

„Ove u invalidskim kolicima dovršene prepjeve posvećujem bivšem suprugu Ljubenu Žekovu – ljubitelju planina i glazbe; raskošnoj poetesi Blagi Dimitrovoj, u kojoj sam našla sestru; neustrašivom majstoru satire Radoju Ralinu – mome uzoru i najiskrenijem prijatelju. Blagodarja im!“

Prva knjiga koju je 1962. Vesna Parun pročitala na bugarskom jeziku, dobivši je kao dar od novinara Simeona Vladimirova, bila je upravo zbirka poezije Viteški zamak Hrista Jasenova (1889. - 1925.), izvorno objavljena 1921. Zbirku ovog pjesnika i slikara, koji je isprva pisao pod utjecajem simbolista, da bi potom naginjao prema lijevo angažiranom stvaralaštvu međuratnoga razdoblja, pišući satirične pjesme revolucionarne i socijalne tematike, objavila je 2005. godine u vlastitoj nakladi. Nakon gotovo pola stoljeća rada na prepjevima skupila je brojne skice, jedva čitljive, od kojih su prve datirale s kraja šezdesetih i uhvatila se konačno ukoštac s dovršetkom prepjeva, prisjećajući se kako je u zubarskim čekaonicama učila pojedine strofe napamet, prevodeći bez rječnika.

„Ovaj Hristo Jasenov nije za mene bio zbirka poezije, nego sablasni trenutak povijesti, kalendar s potonule Atlantide, molitva, krik.„ [...] „U onoj – dotad mi nezamislivoj – nacionalnoj „gladi“ za knjigom, to je izdanje iz 1953. godine bilo već tada ondje raritet. Vrativši se najesen u Zagreb, tu sam knjigu poput kakve amajlije nosila svugdje sa sobom. „Zlatna jesen zlatni listi roni…“ Pa, nisam li to ja sama, i svijet oko mene? Duša tog prerano ostarjelog i na samom rođenju već na križ sveopće netrpeljivosti razapetog stoljeća, čiju je neizbježnu u nebo vapijuću Kob mogao duhovno prepoznati jedino velik, istinski pjesnik.“

„… i to je bilo vrhunsko osamljenje. Meditacija. [...] prizivah u sjećanje znane mi krajolike, smaragdno nebo Vitoše, crnomorsku pozlatu Varne, uozbiljenu ljepotu Trakije, moje tajanstvene pradomovine bogumilske – i odonud mi do uha dopirahu riječi u njihovoj praslici: i njihovu drevnom predjezičnom značenju. Ali za prepjeve trebala mi je živa realna leksika, a ne moje semantičke maštarije. Dva tako srodna slavenska jezika, a kakvih li tvrdokornih prepreka kad su oba u galopu! Savršena klasična forma Jasenovljeva činila mi se neprevodljivom u razdobljima kada sam sama pisala uglavnom slobodan stih. Ali nisam gubila nadu. I čekala sam..“¹⁷

„Još nešto mi je na srcu – a mislim da spada u autobiografski karakter ovog zapisa – to napomenuti želim. U ovoj toliko mi dragoj zbirci pjesama Hrista Jasenova, u ciklusu „Luna“, u pjesmi br. 3 [...] dvije posljednje strofice iz te pjesme odredih – svekolikom pogromaškom vremenu usprkos – za svoj epitaf. Urezan na bezazleni kameni stećak.“ ¹⁸

„Trebala bih napisati scenarij o mojim doživljajima u Bugarskoj, ali kome ga ponuditi? Sa svim doživljenim strahotama! Moja poznanstva, boravak u hotelu „Slavjanska beseda”, u sobama podstanarskim, pa kod pjesnikinje Vanje Petkove, koja me je u sudnici izdala, iznevjerila, krivotvorila moje iskaze.

Moje vođenje 7 parnica, sve na političkoj osnovi, u vezi s Makedonijom te s optužbom mladih filozofa za pristajanje (preko mene) uz jugoslavenski titovski revizionizam.

Grozni asistent Todor Pavlov, koji me je optužio za špijunažu. Imam njegova pisma.

Spasiо se od logora, bacivši na mene krivnju za razliku od kolege mu Želje Želeva, koji je uhapšen i osuđen na robiju (kasnije predsjednik!)

Jedva sam živu glavu iznijela. A sve to snimiti u divnim, pitomim krajolicima. U ružama i žitnim poljima. Na crnomorskim pješčanim plažama. Na planinama Rili i Vitoši, u zelenim Rodopima.