Radionica oblikovanja papira: “Kako iz bjeline nastaje lice”

U petak, 8. svibnja, u Muzeju Prigorja održana je radionica “Kako iz bjeline nastaje lice”, osmišljena i pod vodstvom umjetnika Krešimira Rajkija. Radionica je pratila izložbu „Strukturiranje bjeline“ u Galeriji Kurija, na kojoj je uz Rajkija svoje radove izložila i Andreja Hojnik Fišić. Izložbu koja je već svojim naslovom upućivala na temeljno pitanje: kako iz ničega, iz prazne plohe, izvesti oblik koji nešto znači.

Polaznicima se nije nudila gotova tehnika, nego uvid u osnovne korake oblikovanja iz jednoga komada papira, bez rezanja, bez lijepljenja, dakle bez dodavanja i oduzimanja. Upravo onako kako Rajki gradi svoje portrete i maske: ne nasiljem nad materijom, nego u razgovoru s njom. Nakon razgleda izložbe, tijekom kojeg je umjetnik govorio o nastanku lica, o oblikovanju očiju, nosa, usta, elemenata po kojima prepoznajemo ljudsko, sudionici su i sami zakoračili u prazninu.

Svaki je dobio list papira A5, težine 220 g/m². No prije prvog dodira valjalo ga je namočiti. Voda je tu odigrala ulogu posrednika: kruti list postao je podatan, elastičan, otvoren za promjenu. Tako se i inače pristupa bijeloj plohi, ne osvajanjem, nego pristankom na dijalog. Strah od praznog papira, ona poznata umjetnička nelagoda pred netaknutom površinom, time se ne poništava, ali se pretvara u mogućnost.

Slijedeći voditeljevu demonstraciju, polaznici su postupno izvlačili volumen iz plohe: prvo oko, organ gledanja, poniknuo iz ničega, zatim nos, pa oni najodvažniji cijelo lice. Zanimljivo je kako se motiv ne traži negdje drugdje, nego upravo u samoj praznini lista, u njegovoj šutnji. Nabori, udubljenja i ispupčenja nisu ukrasi, nego jedini pravi govor materijala, prenošenje ideje bez dodatnih materijala.

Većini je to bio prvi susret s takvim načinom rada, pa su strpljenje i upornost bili nužni. Rezultati su mahom bili početnički, ali to nije umanjilo vrijednost iskustva: u umjetnosti nije uvijek cilj dovršena forma, nego sam proces otkrivanja. Radionica je protekla u opuštenoj, vedroj atmosferi, a voditelj je svakome pristupao s pažnjom i bez žurbe, svjestan da se u razgovoru s materijalom ne može požurivati.

Nakon radionice još je više poraslo divljenje prema Rajkijevoj vještini, onoj snazi da iz naizgled beživotne površine izvuče karakter. Neki su sigurno poželjeli ponovno se okušati, svjesni da je za takvo istraživanje dovoljno malo: jedan deblji list papira, malo vode i vrijeme za igru i maštu, vrijeme u kojem se među naborima, udubljenjima i ispupčenjima iz bjeline pomaljaju obrisi lica.