Tajne sesvetskih bunkera

Prometno-geografski položaj Sesveta
Sesvetski kraj obilježavaju važni prometni pravci uvjetovani prirodno-geografskim osobinama. Izduženost Medvednice u smjeru jugozapad-sjeveroistok i tok rijeke Save u smjeru zapad-istok odredili su osnovnu prohodnost ovog kraja od prapovijesti pa sve do danas.
Već u prapovijesti prijelaz Laz preko Medvednice isprofilirao se kao ključna prometna transverzala čiji je puni značaj došao do izražaja s izgradnjom antičkih prometnica. Najznačajnija među njima bila je cesta Siscia – Andautonia – Poetovio (Sisak – Šćitarjevo – Ptuj) koja je prolazila današnjim središtem Sesveta.
Propašću antičke civilizacije dolazi do zastoja u razvoju prometa. Iako su pojedine rimske prometnice ostale djelomice očuvane, većina ih je postupno nestala i opustjela. Jedna od rijetkih prometnica koja je bila u upotrebi i tijekom srednjeg vijeka je cesta Siscia – Andautonia – Poetovio.
Na tom sjecištu starih magistralnih puteva osnovane su Sesvete kao sjedište posjeda Zagrebačkog kaptola. Sesvete se prvi put spominju 1334. godine kao selo kod crkve Svih svetih (villa apud ecclesiam omnium sanctorum), a koja je smještena uz glavnu cestu. Zahvaljujući takvom strateškom položaju na križanju važnih prometnica, kralj Matija Korvin 1475. godine Sesvetama dodjeljuje pravo održavanja sajmova. Upravo će ovaj sajamski privilegij, zajedno s prometnicama, biti jedan od glavnih čimbenika u daljnjem razvoju trgovišta Sesvete (oppidum Mindszent) čiji je uspon krajem 15. stoljeća prekinut vojnim pohodima Osmanskog Carstva, a što je primoralo Zagrebački kaptol da sagradi zemljano-drveni kaštel (castellum) radi zaštite svojih posjeda i stanovništva. Osim u Sesvetama, kaptolski kaštel sagrađen je i u obližnjem Sesvetskom Kraljevcu.
Krajem 17. i početkom 18. stoljeća, prestankom višestoljetne opasnosti, dolazi do gospodarskog uzleta. Oživljavanje trgovačke aktivnosti zahtijevalo je modernizaciju starih prometnica, pri čemu je posebno značajna bila rekonstrukcija ceste između Zagreba i Varaždina (varaždinska cesta), dovršena 1756. godine. Smještene na raskrižju najznačajnih putova, Sesvete su već u 18. stoljeću postale važno prometno čvorište. Prometna funkcija ovog područja, kao istočnih vrata grada Zagreba, postala je još istaknutija sredinom 20. stoljeća s razvojem i širenjem glavnog grada Hrvatske. Kao ulazna točka u Zagreb, geostrateški položaj Sesveta postat će posebno zanimljiv i ključan zbog potencijalne sovjetske opasnosti.
Sovjetska prijetnja
Završetkom Drugog svjetskog rata, svijet se podijelio na dva suprotstavljena vojno-politička bloka: istočni, pod vodstvom Sovjetskog Saveza, i zapadni, predvođen Sjedinjenim Američkim Državama. Ova globalna podjela označila je početak Hladnog rata.
Tadašnja socijalistička Jugoslavija, u kojoj se nalazila i Hrvatska, odlučila je 1948. godine, nakon raskida s Informbiroom, krenuti neovisnim putem. Ova odluka nije samo narušila odnose sa Sovjetskim Savezom i njegovim satelitima, već je otvorila mogućnost vojne intervencije čime je Jugoslavija postala potencijalna meta sovjetske invazije.
Zbog moguće vojne intervencije tadašnja država morala je prilagoditi svoju vanjsku politiku kako bi očuvala teritorijalni integritet u izuzetno napetim vremenima. Ova strateška orijentacija kulminirala je potpisivanjem sporazuma o vojnoj pomoći sa Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zapadnim partnerima 1951. godine.
Osim podrške zapadnih saveznika u jačanju obrambenih kapaciteta, započela je i intenzivna izgradnja bunkera, skloništa i drugih vojnih objekata diljem zemlje neophodnih za jačanje otpornosti u slučaju napada.
Prigorska zona
Jedan od ključnih vojno-operacijskih pravaca koji bi mogao poslužiti za sovjetski napad na Jugoslaviju i njene strateške točke, uključujući Zagreb, vodio je iz Panonske nizine prema sjevernom Jadranu, a zatim dalje prema Padskoj nizini. Ovaj pravac bio je od izuzetne važnosti za sovjetsku vojnu doktrinu, jer bi kontrola nad njim omogućila Sovjetskom Savezu neometan izlaz na Sredozemno more.
U atmosferi rastućih prijetnji i moguće vojne intervencije, specifičan geostrateški položaj Sesveta postao je posebno značajan. Sesvete, smještene na istočnim prilazima Zagreba, bile su prirodna barijera i prva linija obrane glavnog grada Hrvatske. Prepoznajući iznimnu važnost tog područja kao ključne točke za obranu Zagreba, vojni stratezi započinju planirati izgradnju sustava bunkera na istočnim prilazima grada, poznatog kao Sesvetski obrambeni pojas (SOP).
Vojni značaj i ustroj Sesvetskog obrambenog pojasa (SOP)
Sesvetski obrambeni pojas (SOP) izgrađen je između 1952. i 1956. godine, a protezao se od Kašine na sjeveru do Resnika na jugu, ukupne duljine preko 11 km. Sastojao se od dva osnovna tipa bunkera. Najreprezentativniji su teški protutenkovski bunkeri dizajnirani za zaustavljanje tenkova i drugih oklopnih vozila iz smjera sjevera i istoka. Drugi tip su laki strojnički bunkeri koji su primarno služili za zaštitu protutenkovskih bunkera. Unutar SOP-a nalazili su se i zidani bunkeri, tzv. blokhausi, iz razdoblja Drugog svjetskog rata koji su korišteni kao motrilačke postaje.
Obrambena linija oblikovana je prema detaljnoj topografskoj analizi, prvenstveno prometnih pravaca iz smjera sjevera i istoka, pogodnih za upotrebu i razvoj tenkovskih i mehaniziranih jedinica. Bunkeri su projektirani kao dio šireg obrambenog sustava koji je obuhvaćao ne samo Sesvete, već i druge strateške točke diljem Hrvatske i Jugoslavije. Ovi objekti izgrađeni su primjenom armiranog betona i drugih čvrstih materijala, a sve u skladu s tadašnjim najnaprednijim standardima.
Plan utvrđivanja projektiran je pod nadzorom Generalštaba Jugoslavenske armije (JA). Projekt je predstavljao značajan tehnički i logistički izazov. Od 1948. do 1952. godine radovi su bili usmjereni na izgradnju lakih drveno-zemljanih objekata, uključujući bunkere, motrilačke postaje i skloništa. Zbog njihove slabije zaštite, 1952. godine započinje izgradnja polustalnih objekata, osobito lakih strojničkih bunkera od prijenosnih armiranobetonskih elemenata. Izgradnja teških protutenkovskih bunkera trajala je od 1953. do 1956. godine. Normalizacijom odnosa sa Sovjetskim Savezom bunkeri su konzervirani, a brigu o njima preuzele su inženjerijske postrojbe. Terenskim pregledom locirano je i istraženo osamnaest teških i sedamnaest lakih bunkera te tri blokhausa. Količina pronađenih bunkera potvrdila je početnu pretpostavku da se radi o obrambenom položaju jednog protutenkovskog topničkog divizijuna.
Teški protutenkovski bunkeri
Teški protutenkovski bunkeri, građeni od 1953. do 1956. godine prema nacrtima dvoetažnog bunkera smanjene visine, predstavljaju objekte stalne fortifikacije s osnovnom funkcijom protutenkovske borbe. Naoružavani su topovima 76,2 mm M1942 (ZiS-3) koji su do 1948. godine isporučivani u okviru vojne pomoći Sovjetskog Saveza. Locirano je osamnaest bunkera, od kojih su četiri srušena, na potezu od Resnika do Markovog Polja, tvoreći okosnicu Sesvetskog obrambenog pojasa (SOP).
Građeni su od visokokvalitetnog betona s armaturom, a većina bunkera ima dvije etaže — gornju i podrumsku — povezane stepeništem. Top je postavljan na gornjoj etaži, dok su dvije podrumske prostorije bile namijenjene za smještaj posade i pričuvnog streljiva. Na gornjoj etaži nalazi se toparnica s prednjim jarkom, dva otvora za ventilaciju te ulaz. Većina bunkera ima ulazne tunele različitih duljina, a ulaz u bunker zatvarao se željeznim rešetkastim vratima. Na ulazima u prostorije za smještaj posade i streljiva nalaze se dvoja čelična hermetička vrata za atomsko-biološko-kemijsku zaštitu.
Maskiranje bunkera postizano je ukopavanjem u padinu brežuljka, zatrpavanjem zemljom u obliku humka ili izgradnjom kuće od opeka, od kojih niti jedna nije sačuvana. Kuće su bile građene od neožbukane cigle i imale su krov od crijepa. Kada bunkeri nisu bili u funkciji, ulazi i toparnice prekrivani su armiranobetonskim pločama.
Nedostatci bunkera ovog tipa uključuju slabu otpornost na vodu u podrumskoj etaži, prevelik otvor toparnice te ograničenu učinkovitost maskiranja na ravničarskom terenu. Unatoč tim ograničenjima, bunkeri su pružali adekvatnu zaštitu od streljačke, minobacačke i topničke vatre, U slučaju napada, primarni cilj topa ZiS-3 bio bi sovjetski tenk T-34, jedan od najefikasnijih tenkova Drugog svjetskog rata.
Laki strojnički bunkeri
Laki strojnički bunkeri predstavljaju polustalne fortifikacijske objekte koji su zamijenili prethodne drveno-zemljane konstrukcije. Njihova izgradnja započela je 1952. godine kao dio Sesvetskog obrambenog pojasa. Primarna funkcija ovih bunkera bila je pružanje zaštite teškim protutenkovskim bunkerima te sprečavanje prodora neprijateljskog pješaštva u dubinu obrambenog položaja. Na sesvetskom području evidentirano je sedamnaest lakih bunkera.
Laki bunkeri izrađeni su od prijenosnih armiranobetonskih (PAB) elemenata čija je primjena omogućila jednostavniju i bržu izgradnju. PAB elementi izrađivani su u tri oblika: ploče te mali i veliki okviri. Kombinacijom tih elemenata konstruirani su različiti tipovi bunkera. Svi bunkeri na području SOP-a imaju samo jednu puškarnicu.
Lake strojničke bunkere od PAB elemenata izrađivala je desetina vojnika za deset sati. Nakon iskopa zemlje i postavljanja PAB elemenata, bunker je prekriven zemljom u obliku humka radi zaštite i maskiranja. Kako bi se povećala zaštita, u zemljanu pokrivku iznad bunkera ugrađivan je sloj kamenja. Kameni materijal dovožen je iz kamenoloma Vukov dol, smještenog sjeverno od Kašine. Na ulazu su bila drvena vrata ili željezne rešetke. U izvanrednim situacijama, bunker je mogao primiti cijeli strojnički odjel. U uobičajenim uvjetima, unutar bunkera djelovala su dva vojnika.
Blokhausi
U šumi sjeverno od Badelova brijega nalaze se tri dvokatna bunkera, tzv. blokhausi (njem. Blockhaus) iz Drugog svjetskog rata, sagrađeni prije ili tijekom 1943. godine. Ovi zidani bunkeri, čiji oblik nalikuje kulama, služili su kao zaštita za četiri rezervoara za avionsko gorivo i pomoćne objekte koji su izgrađeni još u Kraljevini Jugoslaviji za potrebe zračne luke na Borongaju.
Sasvim je sigurno da su blokhausi bili integrirani u Sesvetski obrambeni pojas. Služili su kao motrilačke postaje za nadzor bojišnice i zračnog prostora te kao pomoćni objekti za smještaj vojnika i logističke potrebe.
Blokhausi su izgrađeni od cigle, s armiranobetonskim međukatnim konstrukcijama. Prizemlje i katovi bili su povezani drvenim stepeništima, koja danas nedostaju. Posadu svakog bunkera činila je ojačana pješačka desetina sastavljena od 12 do 15 vojnika. Vatreno djelovanje ostvarivalo se kroz puškarnice na zidovima i u kutovima bunkera kao i s kruništa na vrhu objekta.
Mogući scenarij cjelovitog ustroja Sesvetskog obrambenog pojasa (SOP)
Ako usporedimo sustav bunkera s fosilom nepoznate životinje, očigledno je da smo identificirali samo kostur dok su specifične karakteristike nepoznate. Ograničen pristup relevantnim dokumentima otežao je preciznu rekonstrukciju izgleda obrambenog pojasa. Kako bi sesvetska Maginotova linija izgledala u punoj funkciji, pokušat ćemo odgovoriti putem hipotetičkog scenarija temeljenog na dostupnim podacima uz određenu dozu spekulacije.
Protutenkovski topnički divizijun nalazi se u stanju najviše bojne pripravnosti. Po zaprimanju zapovijedi odmah se prebacuje u zonu obrane gdje postrojbe zaposjedaju fortifikacijske i druge objekte te ih pripremaju za obranu i vatreno djelovanje. Zapovjedništvo divizijuna smješta se u armiranobetonski bunker u središtu SOP-a, a bitnice zaposjedaju teške protutenkovske bunkere. Istodobno se uspostavlja sustav veze unutar postrojbe i prema zapovjedništvu, kao i prema susjednim jedinicama.
Sasvim je sigurno da bi, osim protutenkovskog topničkog divizijuna, istočni ulaz u grad Zagreb branile i snage pješačke divizije. Dvije brigade bile bi raspoređene na prednjem dijelu obrane, dok bi treća brigada bila smještena u pozadini. Ostale postrojbe divizije bile bi raspoređene unutar zone obrane. Unutar tog rasporeda djelovao bi protutenkovski topnički divizijun, a lake strojničke bunkere zauzele bi strojničke posade pješačkih postrojbi.
Paralelno s uređenjem vatrenih položaja, sve postrojbe odmah bi započele s postavljanjem protupješačkih i protutenkovskih zapreka. Također bi se poduzele pripreme za rušenje ključnih objekata kako bi se usporilo napredovanje neprijatelja.
Sesvetska ‘Maginotova linija’, sa svojim slojevitim pristupom i integracijom različitih rodova vojske, predstavljala bi složen obrambeni sustav u kojemu su bunkeri samo jedan, ali izuzetno važan dio. Uz takvu pripremu, snage za obranu Sesveta i Zagreba bile bi spremne za susret s neprijateljskim postrojbama ukoliko bi one uspjele probiti sve obrambene linije od državne granice do našeg područja.
Kako bi sukob ovih vojski stvarno izgledao, kao primjer može poslužiti aktualni rat u Ukrajini, gdje su borbena sredstva modernija, dok uloga napadača ostaje nepromijenjena.
Virtualna šetnja izložbom Tajne sesvetskih bunkera