Fanatik istine: Vesna Parun u Narodnoj Republici Bugarskoj (1962. – 1967.)

Izložba Muzeja Prigorja u sofijskome Nacionalnom muzeju literature “Nikola Vapcarov” o stogodišnjici rođenja Vesne Parun.

Riječima Katje Zografove: “Velika hrvatska, europska i svjetska pjesnikinja, koja Bugarsku smatra svojim “bogumilskom domovinom”, to zaslužuje!”:

Istraživanje bugarske spisateljice i prevoditeljice doc. d-r Ljudmile Mindove, koja je otkrila izvještaje o Vesni Parun u arhivima Bugarske državne sigurnosti, kao i knjiga bugarske povjesničarke književnosti Katje Zografove “Bugarska odiseja Vesne Parun”, potakli su autorice izložbe Kseniju Banović i Morenu Želja Želle na predstavljanje bugarskog zapleta iz života velike hrvatske književnice. Tom izložbom Muzej Prigorja, nakon izložaba u Goethe institutu u Zagrebu i Gradskoj knjižnici “Juraj Šižgorić” u Šibeniku, završava svoj program obilježavanja 100. obljetnice pjesnikinjina rođenja u Nacionalnom muzeju literature “Nikola Vapcarov” u Sofiji, upravo u smislu riječi akademika, pjesnika i prevoditelja Tonka Maroevića, velikog poštovatelja poezije Vesne Parun – “naša je kulturna dužnost i emocionalni dug podsjećati na njezino djelo epohalnoga značaja te poticati širu publiku da se okrenu inspirativnim stihovima i stranicama neprolazne vrijednosti!”

“Sutra će se o Vesni pisati knjige, slavit će je u govorima i na skupovima, objavljivat će je s dugim, opširnim predgovorima. Ali njezin život sada je težak, pun proturječja, bezumlja, lišavanja i rizika. Bez ikakva spokoja, ikakve sigurnost niti u današnjem, niti sutrašnjem danu. Naprosto se čudiš toj ženi odakle crpi snagu za ovakav život.”

Petar Dinekov, Dnevnici, 20. lipnja 1967.

Priča o Vesni Parun i Bugarskoj traje već 75 godina, ali danas se jedva pomalja kroz faktografiju o njezinih devedesetak objavljenih knjiga i drugih biografskih činjenica. Pored njezina književnog stvaralaštva, ono prijevodno ostalo je posve u sjeni. A prevodila je poeziju s njemačkog, francuskog, slovenskog i što je vrlo malo poznato – s bugarskog. Stvarajući dulje od pedeset godina, kao prva žena u nas koja je živjela isključivo od književnosti, skrajnuta na književnom obzoru što svojom, što tuđom voljom, često je bila u situaciji u vlastitoj nakladi svoje knjige objavljivati, distribuirati i prodavati.

Nakon što je kao dvadesetpetogodišnjakinja 1947. godine objavila svoju prvu pjesničku zbirku Zore i vihori, koja je nastajala mahom na sesvetskim i prigorskim cestama, agitpropovski kritičari sasjekli su je optužbama za malograđanski individualizam i anarhizam te buržoasko, dekadentno i reakcionarno pjesništvo, jer nije odgovarala tadašnjim socrealističkim uzusima. Iste godine odlazi na omladinsku radnu akciju sudjelovati u gradnji pruge Šamac – Sarajevo, kako bi primjerom pokazala da nema ništa protiv takvih oblika organizacije rada. Tu upoznaje bugarske književnike Radoja Ralina i Blagu Dimitrovu i to cjeloživotno prijateljstvo zauvijek skreće njezine životne puteve prema Bugarskoj. U razdoblju od 1962. do 1967. Vesna živi na relaciji Zagreb – Sofija.

Živeći u centru Sofije, često je posjećivala kazališne predstave, družila se s glumcima i putovala s njima po Bugarskoj. U Satiričnom kazalištu Suza i smijeh tada je glumio mladi Veli Čaušev. Kroz vrlo osobna pisma koja su Vesna i Veli razmjenjivali od 1963. do 1965. razotkriva se društveno-politička pozadina vremena u kojemu se odvija njihova intimna ljubavna priča.

Život na relaciji Zagreb – Sofija Vesna Parun uvelike je financirala honorarima i tantijemima dobivenima za prijevode tekstova koje bi bugarski skladatelji, ponajviše Peter Stupel, uglazbljivali kao šansone, potom bi se masovno distribuirale u desecima tisuća primjeraka na tržištu Kine, SSSR-a i Istočnoga bloka. I danas su u Bugarskoj poznate skladbe na Vesnine stihove, a naročito Prozor na sjever, prozor na jug u interpretaciji Margret Nikolove, bugarske “carice šansone”.

1964. godina važna je u biobibliografiji Vesne Parun: u Bugarskoj je objavljen izbor iz njezine poezije u knjizi Izabrana lirika, u izdanju Narodne kulture, pod uredničkim okom Radoja Ralina i Simeona Vladimirova, a predgovor je napisao Gančo Savov. Za prijevode je zaslužna sjajna ekipa prevoditelja i pjesnika: Blaga Dimitrova, Radoj Ralin, Veli Čaušev, Andrej Germanov, Dimitar Panteleev, Simeon Vladimirov, Ivan Kolarov, Ivan Paunovski, Hristijana Vasileva, Vanja Petkova i Vangelija Atanasova, što nam govori o snažnoj duhovnoj vezi koju je ostvarila s najboljim bugarskim pjesnicima. Ne mogavši ostati ravnodušna prema čarobnim Rodopima, domovini Orfeja i Euridike, u zagrebačkoj Zori iste godine objavljuje zbirku Vjetar Trakije, u potpunosti inspirirana tom mističnom zemljom.

A kada bismo skupili sve prijevode bugarskih pjesnika koje je Vesna Parun objavljivala u hrvatskoj periodici, kao i neobjavljene rukopise koje čuva Hrvatski državni arhiv, nastala bi vrlo vrijedna antologija bugarskoga pjesništva od razdoblja simbolizma do kraja 20. st. Bugarsku je poeziju prevodila bez rječnika, oslanjajući se na pjesničku intuiciju i sjećanja na Vitošu, Varnu, Trakiju…, čudeći se: “Dva tako srodna slavenska jezika, a kakvih li tvrdokornih prepreka kad su oba u galopu!”

U Vesninu pjesničkom stvaralaštvu, osobito u posljednjih petnaestak godina njena života, osjeća se poetski zaokret prema satiri, kroz koju se obrušava na političke aktualnosti kroz necenzurirane stihove, objavljivane dakako, u vlastitoj nakladi, poput Političkog Valentinova i Džepnog kurcomlatića, ciklusa satiričkih pjesama iz 1994., kroz koje parodira novohrvatski govor i isprazno brbljanje. Nerijetko je isticala da je satiru počela pisati upravo pod utjecajem prijatelja Radoja Ralina, koji je prevodio njezine satirične stihove. Pjesmu Антипсалмопевец u kojoj ismijava apsurd ateizma komunističke propagande uvrstio je u svoju antologiju Smej se, palačo, knjigu koja je zbog cenzure čekala na objavljivanje tridesetak godina.

Naravno, ni u Bugarskoj Vesna nije uspijevala zatomiti svoj buntovni duh te je družeći se s bugarskim intelektualcima, glumcima, prevoditeljima, mladim satiričarima, mahom disidentima, i sama vrlo brzo došla pod prismotru Državne sigurnosti:

“Očarana mudrom bugarskom poezijom i željna novih krajolika, zaboravih na opomenu da je u svakom mom krivom koraku kob Nepopravljivog. Lukave studentice na univerzitetu “Kliment Ohridski”, da bi spasile I. J. S.-a, mladog asistenta filozofa Todora Pavlova, nemilosrdna dogmatika, podmetnuše mu mene, da bi me optužio kao promicatelja titoidnog idejnog revizionizma… On je u sudnicu donio zabranjenog Sartrea, Lukacsa i Gramschija – knjige koje me je zaklinjao da mu nabavim iz Jugoslavije – poslagao ih na stol i rekao: “Eto vidite, tu vam je dokaz špijunske misije te poetese kontrarevolucionarke u Sofiji, među nama vjernima svetoj partijskoj dogmi!” Vodila sam u Sofiji sedam jezivih parnica. Ne mogoh napustiti zemlju ne obranivši se. Sama samcata. S nevinim rukama i čistim srcem. Nekoliko iskrenih prijatelja, na čelu s hrabrim satirikom R. Ralinom, tada me prozvaše fanatikom istine.” Vesna Parun, Blagoslov kukolja, Stubičke Toplice, 2007.

Izložba ostaje otvorena do 15. svibnja 2023. godine. Izložba je ostvarena uz potporu Ministarstva vanjskih i europskih poslova i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u okviru kulturne promidžbe i javne diplomacije uz 30. obljetnicu međunarodnog priznanja RH.

Portret Vesne Parun koji je prema fotografiji Zlate Vucelić izradio Dimitrije Popović Muzej Prigorja je darovao hotelu Slavjanska Beseda u kojem je Vesna Parun često boravila, a pokrenuta je inicijativa prema sofijskim gradskim vlastima da se na pročelje hotela postavi i spomen ploča.

Razglednica poslana Vesni Parun u hotel Slavjanska beseda.

S otvorenja izložbe 15. prosinca 2022. godine: